Fojnica

Tragovi ljudskog razvoja na fojničkom području prate se od najstarijih vremena. U srednjem vijeku Fojnica je otvoren trg koji doživljava značajan razvoj zahvaljujući obližnjim rudnicima.

Prvi put se spominje 18. marta 1365. godine kada je Hans Sasinović u svoje i u ime svoga brata Nikla prodao dvojici Dubrovčana polovinu rupa (rudarskih jama) u Fojnici i Ostružnici. Tu se 1373. godine spominje posebno sasko vijeće (Curia Teutonicorum) sa elementima samouprave građana koji su domaći stanovnici. Organizirano prisustvo Sasa i njihov utjecaj na domaće organe vlasti pokazuje razvijenu rudarsku sredinu, nalaženje i vađenje rude i njenu metaluršku obradu (mlinovi za prečišćavanje i topionice za topljenje rude) na kojim poslovima se angažuje mjesno stanovništvo koje vremenom preuzima tehniku obrade metala u potpunosti.

Sjajno doba u razvoju Fojnice dešava se tridesetih godina 15. stoljeća zahvaljujući pojačanoj eksploataciji srebra na kojoj se bazira čitav privredni polet. Tada je tu formirana najjača dubrovačka kolonija u Bosni u periodu 1430-1463. godine (ukupno 365 Dubrovčana).

Osvajanje Fojnice od strane Osmanskog carstva uslijedilo je u proljeće 1463. godine. Fojnica je zatečena kao druga po veličini varoš u Bosni. Veća od Fojnice bila je samo Srebrenica. U daljem toku broj stanovnika u Fojnici bio je u opadanju. Pod osmanskom vlašću naselje je pripojeno visočkoj nahiji, u 17-18. stoljeću je bilo podređeno Kreševu, a 1784-1865. godine je samostalna nahija i sjedište samostalnog kadiluka. Rudarstvo je bitna privredna grana i u osmansko doba (srebro, zlato, bakar, azur). Uz postojeće katoličko, formira se zajednica muslimanskog stanovništva koje unosi u naselje elemente orijentalne i islamske kulture (džamije, tekije, medrese, hanovi, karavansaraji).
Fojnica i njena okolina za vrijeme austro-ugarske vladavine nije doživjela privredni prosperitet kao oni gradovi koje je zahvatila industrijalizacija i nove saobraćajne mogućnosti. Geološka istraživanja koja su vršena u Bosni i Hercegovini neposredno poslije dolaska austro-ugarske nisu zaobišla ni Fojnicu. Tako je utvrđeno prvom analizom piritne rude da se u toni rude nalazi 8-15 grama zlata. Procijenjeno je da je nalazište u Bakovićima rentabilno za proizvodnju i prvi koncesionari su bili braća Došen 1885. godine. Uporedo sa aktiviranjem rudarske proizvodnje počinje i eksploatacija i prerada šume kojom je fojničko područje izuzetno bogato. Međutim saobraćajna izoliranost uticala je da u čitavom tom periodu ne nastane nijedan značajniji prerađivački kapacitet do poslije Drugog svjetskog rata.

Prokoško jezero

Prokoško jezero se nalazi na planini Vranici i ledenjačkog je postanka. Nalazi se na 1636 metara nadmorske visine. U jezeru je još uvijek ostao endemični primjerak vodozemca – triton.

Jezero je ledničkog tipa i u njega se uliva nekoliko potoka sa čistom izvorskom vodom. U zagrljaju planine Vranice smjestilo se Prokoško jezero, jedno od najljepših, a možda i najljepše prirodno jezero u ovom dijelu Evrope.
 

Planinska kuća Jezernica

Ova se izuzetno udobna kuća, prilagođena željama i potrebama gostiju svih generacija nalazi na nadmorskoj visini od 1131 m , što dovoljno govori o raznolikosti prirodnog okruženja u kojem je smještena. Obilje vode, izvorišta u okolici objekta od kojih bukvalno zastaje dah, svojim će zvukovima nedirnute prirode učinit ugodnim kako jutarnje buđenje, tako i noćni san.

Prirodni izvori, voda u najljepšem okruženju i padu u slapovima, brojni izvori čiste pitke vode čine ovaj kraj čudesnim.
 

Slapovi Kozice

Zbog bogatstva svojih prirodnih ljepota Fojnica bi morala biti većim slovima upisana na svim turističkim kartama i češća destinacija ljubitelja prirode, odmora, rekreacije, planinarenja, lovaca, ribolovaca jer u Fojnici na svakom koraku ima nešto novo, nešto zanimljivo. Fojnica je mali bosanski gradić gdje se diše punim plućima. Mnogi su opisali Fojnicu, i njen kraj, a naš pisac i putopisac Alija Isaković očaran ljepotom Fojnice je zapisao da iz ovog grada „Ne može se produžiti, ne može se otići dalje, može se samo ostati. Tu se ne dolazi onako, već sa razlogom, a razloga ima zaista mnogo".

Dođete li u Fojnicu a ne posjetite neke od prirodnih dragulja Fojnice, mnogo ste propustili. Jedan od tih dragulja su i slapovi Kozice dragulja fojničkih rijeka, na kojoj se nalazi nekoliko očaravajućih slapova visine od 5-20 metara. 
 

Franjevački samostan

Franjevački samostan u Fojnici je crkva i samostan izgrađeni u Fojnici, Bosna i Hercegovina u 14. vijeku.

Franjevci su došli u Fojnicu u 14. vijeku, sagradili crkvu i samostan u sjevernom dijelu Fojnice - na Pazarnicama. Početkom 16. vijeka, crkva i samostan premješteni su na donje padine brda Križ, gdje se i danas nalaze. U vrijeme velikog progona između 1521. i 1524. godine, porušeni su i samostan i crkva. Prema jednoj vijesti, dopuštenje za gradnju crkve zatraženo je 1527. godine. Krajem 16. vijeka 1594.-1598. godine, sagrađena je nova crkva, kada je obnovljen i samostan. U velikom požaru 1664. godine zajedno su nestali i crkva i samostan. Novi samostan podignut je 1666.-1668. godine, a crkva 1669. godine. Krajem 18. vijeka, 1798. godine, obje zgrade su obnovljene. Ponovo su obnovljeni 1830. godine. Gradnja novog samostana započinje 1863. godine, a završava 1865. godine.

Gradnja crkve započinje 1884. godine, međutim ona se srušila prije svog završetka, zbog nesolidne gradnje. Nakon priprema 1886. godine započinje gradnja nove - današnje crkve, koja je završena 1888. godine. Samostan je 1913. godine obnovljen, a 1940. godine jednim dijelom srušen i na njegovom mjestu izgrađen novi. U preostalom dijelu samostana iz 1863. godine bili su smješteni biblioteka i muzej. Kroz burnu historiju Samostana Duha Svetog od preko 650 godina, fratri su uspjeli sačuvati veliko kulturno-historijsko blago neprocjenjive vrijednosti za BiH.

Samostanski kompleks (zgrade samostana, muzeja, crkva, podzida i okolina), muzejska zbirka, arhiv i bibliotečki fond je Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. 

Stećci

Na području Fojnice nalazi se veliki broj nekropola sa stećcima, koji su ostali sačuvani do današnjih dana. Na lokalitetu Ostružnica, otkrivena je nekropola sa 50 stećaka, od čega je 10 sanduka i 40 ploča bez ukrasnih motiva. U naselju Otigošće otkrivena je nekropola sa 46 stećaka u obliku sanduka bez ukrasnih motiva. Dva velika stećka sa lokaliteta Lužine premješteni su kod hotela “Reumal”, oba su u obliku sljemenjaka, od kojih je jedan dekorisan ukrasnom rozetom sa 8 latica. Također u naselju Dusina postoji jedan stećak u obliku sanduka, koji je znatno oštećen, a u samom gradu, u haremu Šečerhanova bašča, nalazi se jedan stećak, sa izuzetnom ukrasnom ornamentikom.

Kašteli

Na padinama planine Zahor, iznad naselja Rizvići, nalaze se ruševine srednjovjekovne građevine Kaštela, koje su služile Franjevcima kao sklonište od Osmanlija. To je pećina sa nekoliko izdubljenih pregrada, u koju su se sklonili franjevci i Anđeo Zvizdović sa njima, koji je upravo odatle sišao u Milodraško polje 1463. godine, gdje je od sultana Mehmeda II El Fatiha preuzeo Ahdnamu. Dvije zidane kule koje i sada stoje, narod naziva Bijeli grad i Crni grad, a po narodnom vjerovanju u jednoj od njih postoje gvozdena vrata na ulazu u neku podzemnu prostoriju sa blagom.

Kozograd

Kozograd (Chossao, Cosao) je utvrda smještena u današnjoj fojničkoj općini. Ruševine se nalaze u šumovitom i nenaseljenom predjelu na obronku planine Matorac. U pisanim izvorima se spominje u 15. vijeku latinski formom Chossao ili Cosao. Njegova izgradnja veže se za jačanje privrednog razvoja fojničkog kraja u 14. vijeku.

Utvrda je podignuta na strmoj i teško pristupačnoj stijeni. Na južnoj strani je zaravan koja se zove Kraljičin grič. Na zapadnoj strani je u živoj stijeni isklesan sporedni ulaz u utvrdu. U sedlu brijega su dva duboka jarka, preko kojih je bio pokretni most. Utvrda je imala dvije kule i obor. Utvrda je sagrađena od lomljenog, a ponegdje i od obrađenog kamena sa tipičnim iskorištavanjem konfiguracije terena.

U pisanim izvorima Kozograd (Cosao) se prvi put spominje 17. januara 1434.godine u pozivu na sud dubrovačkim trgovcima u Bosni zbog nastale štete u pljački karavana u Konjicu. Pored ostalih poziv je upućen i Vukoslavu Kopiliću za kojeg se smatralo da se nalazi u Kozogradu. Prema predaji u gradu Kozogradu je boravila kraljica Katarina Kosača 1463. godine i odatle je izbjegla pred Osmanlijama.

Musafirhana

Najstariji sačuvani objekat od javnog značaja u Fojnici je svakako musafirhana, poznata i po nazivu Salihagića kuća. Napravljena je u drugoj polovini 16. stoljeća. U ovoj musafirhani nastala su i do danas sačuvana dva rukopisna primjerka Kur’ana iz 1615. godine i 1648. godine. Jedan od ovih primjeraka, pisan 1648. godine, još je u Fojnici, dok se drugi poslije Drugog svjetskog rata našao u Dubrovniku. Kada je u maju 1945. godine Fojnicu zahvatio veliki požar, vatra je stigla do musafirhane i tu stala, nakon čega se povukla i ugasila. Salihagića musafirhana u Fojnici bila je pod zaštitom države još od 1945. godine. Od 19. stoljeća pa do 2009. godine musafirhana je bila u vlasništvu fojničke porodice Salihagić. Polovinom 2009. godine musafirhanu je kupio imućni poduzetnik iz Fojnice, te je odmah pristupio restauraciji objekta. 

Ahdnama

U Fojnici se nalazi Ahdnama sultana Mehmed el Fatiha II, to jest njegova pismena garancija stanovništvu Fojnice da će imati sva lična, te imovinska prava i slobode. Ahdnama je napisana 28. maja 1463. godine u Milodražu. Poznata je kao najstariji dokumenat o ljudskim pravima u historiji, 326 godina prije Francuske buržoaske revolucije 1789. godine i 485 godina prije Međunarodne deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine. Originalan tekst Ahdname, koja se i danas čuva u muzeju Franjevačkog samostana u Fojnici, glasi:

Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznato svima, uopće od prostog puka kao i odjeljenjima ova moja vlastodržeća povelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujem veliku pažnju, te zapovijedam: spomenutim i njihovim ne smije biti smetnje ni pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od uzvišene moje strane, tako od mojih vezira, niti od mojih podčinjenih (robova), niti od mojih podanika – raje niti od svega stanovništva cjelokupne moje države spomenutim nitko se ne smije miješati u njihove stvari niti ih napadati, ni vrijeđati ni njih ni njihov život, njihov imetak (imovinu) ni njihove bogomolje. Također iz tuđine osobito u moju državu dovoditi ljude dozvoljava im se. Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovijed u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa sa velikim Božijim vjesnikom (Muhamedom) i sa 124.000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovim što je napisano nikoje lice ne smije se suprotstaviti dok god ovi (Franjevci) služe meni i mojoj zapovjesti budu pokorni.

Tekija na Oglavku

Tekija je osnovana 1798. godine u naselju Oglavak. Njeni osnivači bili su Husein-baba Zukić i Šejh Abdurrahman Sirrija, koji je postao i prvi šejh tekije. Nakon smrti Sirrija, nad njegovim mezarom na Oglavku izgrađeno je turbe, po želji i direktivi njegovog poštivaoca, hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića. Par stotina metara istočno od tekije i turbeta Šejha Sirrija postoji i turbe šejha Huseina Horasanije, savjetnika sultana Mehmeda El Fatiha, koji je ovdje umro ili poginuo. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1993. godine tekija na Oglavku je izgorila, ali je nakon rata ponovo obnovljena i stavljena u funkciju.

Tekija u Vukeljićima

Osnovana je 1780. godine, a napravio ju je šejh Husein-baba Zukić, na šta upozorava i natpis na desnoj strani od glavnog ulaza u tekiju, koji glasi:

Ovu dervišku tekiju sagradio je baštinik znanosti učitelja profeta i sluga reda nakšibendija, duhovni učitelj i vodič, šejh Husein Zukić Bošnjak 1780-81. godine.

Nakšibendijska tekija

Posebna tekijska zgrada nastala je tek po izgradnji Čaršijske džamije, u drugoj polovini 17. stoljeća, vjerovatno na poticaj osnivača džamije, kadije, Šaban Ahmed–efendije. To se moglo desiti oko 1670. godine, jer tačnog datuma nema. Prvi poznati čovjek čije je ime vezano za tekiju u Fojnici bio je Husein-baba Zukić, koji se nakon školovanja vratio u Fojnicu i počeo službu prvo u medresi, a zatim i u tekiji. On u tekiju uvodi nakšibendijski zikr, kome je ona ostala vjerna sve do kraja svog djelovanja. Tekijska zgrada u Fojnici nalazila se sve do požara 1945. godine na zapadnoj strani mezarja Čaršijske džamije.